Sve je počelo davne 1830.

Nicola Mareglia došao je iz Italije u Dubrovnik prodati svoj trojarbolni brod po imenu San Nicolò te je tim novcem kupio posjede u Betini na otoku Murteru.

Mareglia rečeni Nadrčić

Nakon kapitulacije Italije, naše adaptirano prezime Marelja – nastalo od izvornog Mareglia – izbrisano je, a ostalo je samo Nadrčić.

Slika prikazuje tradicionalan ulaz u staru kamenu kuću s drvenim smeđim vratima i voltom – zaobljenim kamenim lukom iznad vrata. Ovakvi arhitektonski detalji karakteristični su za mediteranske krajeve i svjedoče o dugoj graditeljskoj tradiciji u kojoj se prirodni materijali poput kamena i drva koriste s pažnjom i mjerom. Kroz ovakve ulaze prolazile su generacije obitelji koje su čuvale duh mjesta i obiteljsku povijest.

Obiteljska kuća

Sadašnji vlasnik kuće u kojoj se nalaze An-Mar apartmani rođen je u staroj obiteljskoj kući u centru Betine, na samoj Belinoj rivi. U to vrijeme je morska sol bila vrlo cijenjena pa se more sušilo na teraci (terasi) i sol pješke nosila vlajima (stanovnicima zaleđa) u zamjenu za druge proizvode. Nakon Drugog svjetskog rata obitelj je počela pripremati svoje zemljište na Gradini za izgradnju kuće, ali je gradnja kuće započela tek 1965. godine. Baba je radila na tržnici, did u Vojnoj bolnici u Puli, a nakon posla su se bavili poljoprivredom kako bi mogli sagraditi današnju kuću, u kojoj se nalaze apartmani. Godinama su svaki slobodan dan dolazili žutim kombijem iz Pule u Betinu kako bi gradili kuću.

Slika prikazuje stari čekić u trenutku zabijanja čavla u komad drva, simbolično prikazujući način na koji je kuća, u kojoj se danas nalaze apartmani An-Mar, izvorno građena – ručno, s puno truda i posvećenosti. Ovaj detalj podsjeća na vremena kada se svaka greda postavljala s namjerom, a kuće su nastajale snagom ruku i znanjem koje se prenosilo generacijama. Kasnijom adaptacijom prostor je prilagođen suvremenim uvjetima, ali temeljna vrijednost – obiteljska gradnja i toplina doma – ostala je očuvana.

Ručna gradnja

Naša kuća nosi priču o tradiciji i umijeću dalmatinskih graditelja. Sagrađena je ručno, uz pomoć cijele obitelji i prijatelja, onako kako se nekad gradilo – s puno truda i ljubavi.
Budući da je voda na otoku bila dragocjena, koristila se štedljivo. Svaka kap bila je važna.
Građevinske poslove obavljale su i žene, a djeca su pomagala koliko su mogla.
Mul se također gradio ručno – desetljećima se kamen, izvađen iz zemlje, prevozio karijolama do mora kako bi se mul postupno izgradio. Na mjestu gdje je danas cesta nekada su bila privatna zemljišta vlasnika kuća. Međutim, Općina ih je kasnije proglasila pomorskim dobrom, čime su vlasnici izgubili dio svoje zemlje, a uz to su sami snosili trošak asfaltiranja ceste.

Slika prikazuje lumacu – staru uljnu petrolejku koja se nekoć često koristila tijekom redukcija struje, osobito na otocima. U apartmanima An-Mar bila je neizostavan dio svakodnevice u prvim godinama turizma, kada je električna energija često bila nestabilna. Turisti su je rado koristili, uživajući u njezinu toplom sjaju i posebnoj atmosferi koju je stvarala tijekom večernjih druženja. Ova jednostavna svjetiljka svjedoči o dugogodišnjoj tradiciji bavljenja turizmom i priziva uspomene na vrijeme kada se ljetovalo skromno, ali s puno srca – upravo onako kako su to u apartmanima An-Mar njegovali kroz generacije.

Turizam

Kuća je dovršena 1983. godine, kada su u njoj prespavali i prvi turisti. U to vrijeme standard je bio iznajmljivati samo sobe, dok su kuhinja i kupaonica bili zajednički. S obzirom na česte redukcije struje i vode, turisti su se tuširali štedljivo, a za kuhanje su vodu grabili sićevima (kantama) iz gusterne (spremnika vode) u zajedničkoj kuhinji. Kada bi nestalo struje, svi bi se okupili za istim stolom, uz svijeće i lumace (uljne petrolejke), zajedno jeli, pili i pjevali. U dvorištu je postojao i vrt iz kojeg su gosti mogli ubrati svježe povrće i pokoji plod voća. Jednom se gostu toliko svidio tradicionalni način života da je vrijeme provodio s didom, umjesto sa suprugom. O posljedicama nećemo govoriti...

Slika prikazuje šufit – tavan tradicionalne dalmatinske kuće – u kojem se nalaze pletene stare demižane za vino i oruđe korišteno u poljoprivrednim radovima. U šufitu su domaćini tijekom ljeta svi zajedno spavali kako bi ostatak kuće mogli iznajmiti turistima. Osim alata, ondje su se čuvali i predmeti za berbu maslina i smokava, svinjokolju, izradu domaćih proizvoda te razne stvari koje su turisti znali ostaviti, poput peraja, madraca i šlapa.

Ljetovanje domaćina

Obitelj domaćina spavala je u jednoj maloj prostoriji u šufitu (tavanu) na improviziranim krevetima, zajedno s alatima i predmetima koji su služili za obrađivanje zemlje, branje maslina, smokava, klanje svinja, pravljenje kobasica, pršuta i izradu kozjeg sira. Tu su se nalazile i stvari koje bi turisti ostavili ili zaboravili, poput peraja, luft-madraca, maski, šlapa koje bi dobro došle za dječju igru. Nekada je djeci bilo dovoljno imati jedne kupaće gaće preko dana, a za navečer neku majicu, jer je kraj mora bilo svježe. Šlape su se uglavnom ostavljale posvuda jer im se nije vidjela svrha. Jednom kad se privikneš na škrape (hrapave stijene), možeš ići bos posvuda. Neposredno prije Domovinskog rata, kuća je preuređena u sobe s kupaonicama i apartmanima, a 2008. godine ponovno je započela adaptacija, koja je od 2020. godine dovela kuću do izgleda kakav ima danas. Sada je i šufit predivna mansarda s dvije ogromne terase na kojima i domaćini mogu uživati u komforu, zahvaljujući trudu svojih predaka.

Slika prikazuje mala polja ograđena suhozidima, karakteristična za dalmatinski krajolik. Ova skromna, ali brižno održavana zemljišta svjedoče o težačkom radu generacija, poput djeda obitelji iz apartmana An- Mar, koji je svoju ljubav prema zemlji pretočio u svakodnevni trud – i onda kada su stigli turisti. Suhozidi nisu samo granice između parcela, već i svjedoci života u kojem se kamen vadio kako bi se dobila šaka obradive zemlje. U svakom polju zrcali se poštovanje prema radu, prirodi i naslijeđu koje je utkano u priču domaćina.

Težačka ruka

Dide je oduvijek volio raditi na zemlji, to ga je, kako kaže, opuštalo. Niti turisti nisu mogli spriječiti njegovu strast za radom. Svako jutro, u 6 sati, prolazio bi ispod prozora turista na svojoj zahrđaloj karijoli koja je škripala dovoljno glasno da probudi sve goste. Tako bi, kada ne bi išao u polje, nosio kamenje za mul. Ljudi su uglavnom radili muleve ne samo zbog brodova, nego i da bi iskoristili kamen izvađen iz zemlje, kako bi mogli dobiti obradivu zemlju. Jednom kad je mul bio koliko-toliko izgrađen, postao je pogodan za vršenje žita ili slanutka. Turisti bi se, nakon što bi se namazali uljem za sunčanje, često našli prekriveni ljušturama.
Dide je toliko volio raditi da je jedne godine čak nekoliko kvadrata pšenice zasadio, sa srpom žnjeo, a bale je bacao na prometnu cestu. Dok nije završio, promet je bio zaustavljen. Na pokladama je bio pravi junak: „Prč (tako su ga zvali) je svojim velikim urodima srušio svjetsku cijenu pšenice!“ Njegova ljubav prema zemlji i radu ostala je nezaboravna, a svaka priča o njemu bila je ispunjena smijehom i poštovanjem, zbog čega su gotovo uvijek isti turisti dolazili svake godine.

Slika prikazuje stjenovitu obalu s valovima koji udaraju u stijene, simbol dalmatinskog priobalnog života. Ovaj krajolik dočarava atmosferu u kojoj su se odvijale svakodnevne priče obitelji iz apartmana An-Mar — od ribolova s vršama i lova na sipe do skromnih rituala njege nakon sunčanja. More je bilo središte života i rada, ali kupanje je često bilo rezervirano za turiste. Tradicionalni načini liječenja i brige, poput upotrebe kantarionovog ulja i maslinovog ulja, svjedoče o mudrosti i prilagodbi prirodnim okolnostima koje su generacije prenosile.

Fali more, drž se kraja!

– tako je uvijek dide govorio. Imao je privezanu barčicu ispred kuće, po imenu Tonči, ali ju baš i nije volio koristiti. Baba bi s mula bacala vrše (košara za lov ribe) i lovila sipe s ostima, ali dide nikada nije volio pecati.
Babu su sve mačke i galebovi obožavali, dok ona njih baš i ne. Svako jutro, kad bi vadila ribu iz vrše, najveće komade bi uzimale mačke i galebovi, a njoj bi za ručak ostale male ribice za pofrigati (ispržiti). Kad bi u sumrak vidjela sipu u pličaku, zaletila bi se kao atletičarka s ostima i uredno ju ulovila. Kasnije bi, naravno, nastavila kukati da ju kukovi bole.
U moru se radilo sve: držale su se masline, čistila riba, prale noge, držalo pruće za pletenje kartilaca (košara) i još mnogo toga, ali se kupalo – baš i nije. To je uvijek bilo rezervirano za furešte (strance).
Kada bi se turisti lijepo ispržili na suncu, glavna medicina bila je kantarionovo ulje, za ubode ježa koristila se pišaka (urin), a za opekline od vlasulja i meduza trljanje kamenom. Za sve ostalo – maslinovo ulje i rakija.

Slika prikazuje mali čamac po imenu Tonči, koji je vozio dida, unuke i turiste ispred kuće gdje se danas nalaze apartmani An-Mar. Tonči je bio važan dio svakodnevnog života obitelji – simbol povezanosti s morem i zajedničkih trenutaka provedenih na moru, koje i danas čuvaju uspomene, tradiciju, ali i pouku. Jer, kako je dide uvijek govorio: „Fali more, drž se kraja!“
Slika prikazuje babu i didu s turistima u trenucima kada okućnica još nije bila uređena – bez hortikulture, terasa i luksuza. Ipak, iz svakog pogleda i osmijeha zrače jednostavnost, autentičnost i toplina nekadašnjeg turizma. Gosti su tada postajali prijatelji, vraćali se iz godine u godinu, dijelili životni prostor i uspomene, a ta bliskost ostala je temelj priče apartmana An-Mar.
Slika prikazuje pradida i prabaku kako ručno peku janjca zajedno s rodbinom, u trenucima dok se kuća – u kojoj se danas nalaze apartmani An-Mar – tek gradila. Taj prizor ne prikazuje samo obiteljsko okupljanje, već i duh zajedništva, ustrajnosti i slavljenja malih koraka na putu stvaranja doma. U vremenu bez strojeva i žurbe, sve je rađeno vlastitim rukama, uz veselje, smijeh i trud koji su temelj današnjeg gostoprimstva.
Opis slike: Slika prikazuje domaćina u mladim danima kako peče ćevapčiće za goste apartmana An-Mar. Po struci kuhar, rado je pripremao obroke i stvarao ugodnu atmosferu zajedničkog ljetovanja. U pozadini se vide siporex cigle, kojima su se tada slagali zidići u vrtu kako bi zaštitili zasađeno povrće od morske soli. Prepoznatljivo stablo tamarisa, koje uspijeva blizu obale, dodatno ističe mediteranski ugođaj i autentičnost ovog prostora.
Slika prikazuje babu i didu kako sjede s turistima nakon obroka – trenutak opuštanja, smijeha i druženja. U kadru se vidi svojevrsni mix vremena: prve plastične stolice s terasa, tada masovno kupovane u Italiji, stoje uz stare drvene stolice i čvrsti drveni stol, koji se i danas koristi u kuhinjici konobe apartmana An- Mar. Nije se pazilo na estetiku, već na ono što je bilo važno – da se ljudi okupe, podruže, zapjevaju i podijele obrok. Svaki predmet nosi trag vremena i priču o dugovječnosti, jednostavnosti i pravim vrijednostima nekadašnjeg turizma.
Slika prikazuje didu ispred kuće gdje se danas nalaze apartmani An-Mar, nakon povratka iz trgovine svojim fićom. Kupio ga je za sebe kako više ne bi morao ići pješke, ali navike su ostale iste – sve je bilo za jednostavan, ali sadržajan život.

Jeste li znali

Slika prikazuje drveni čamac na vesla, simbol tradicije ženskog veslanja. Mnoge obitelji su imale zemljišta uz obalu ili na otočićima, pa je veslanje bio svakodnevni način prijevoza do polja i natrag. Žene su u ranim jutarnjim satima veslale do svojih parcela, a navečer se vraćale kući kako bi nastavile s ostalim poslovima.

Tradicija ženskog veslanja

Mnoge obitelji su imale zemljišta smještena uz obalu, na manje dostupnim područjima ili obližnjim otočićima, pa je veslanje bio svakodnevni način prijevoza do polja i natrag. Obično su u ranim jutarnjim satima žene veslale kako bi obrađivale svoja polja, a navečer su se vraćale kući, veslajući, gdje su ih čekali drugi poslovi.

Slika prikazuje domaćina na Betinskoj gajeti — tradicionalnoj drvenoj jedrilici karakterističnoj za mjesto Betina na otoku Murteru, poznatoj po svojoj izradi i pomorskoj tradiciji — prije početka regate. Gajete su stoljećima bile važan dio lokalnog pomorstva, korištene za ribolov i prijevoz, a danas se održavaju i kao simbol baštine kroz natjecanja i regate.

Betinska gajeta

Gajete su tradicionalne drvene brodice s drvenim trupom duguljastog oblika, opremljene latinskim jedrom i veslima, koje su nastale u 18. i 19. stoljeću u Betini. Danas je betinska gajeta prepoznata kao kulturno dobro, a brodograditelji u Betini i okolici i dalje njeguju tu tradiciju. U kolovozu možete uživati u regati ženskog veslanja te regati s gajetama, leutima i kaićima.

food An-Mar Betina
Slika prikazuje zrele pomidore (rajčice) iz Betine na otoku Murteru, koje se smatraju jednim od najboljih u odnosu na druge krajeve zahvaljujući specifičnoj “boćatoj” vodi koja pogoduje njihovom rastu i okusu. Ova lokalna posebnost čini betinske rajčice prepoznatljivima i cijenjenima.

Najbolji pomidori

Mještani još uvijek čuvaju staro sjeme pomidora (rajčica), što doprinosi specifičnom okusu i visokoj kvaliteti plodova. Vjeruje se da zalijevanje rajčica vodom iz lokalnih bunara s boćatom vodom daje jedinstvenu teksturu i okus. Svaki komadić zemlje ima svoj bunar, a tradicijske jame u zemlji čine ovaj način uzgoja važnim dijelom kulturne baštine otoka.

Rezervirajte unaprijed i osigurajte svoje mjesto!

Uživajte u dugim boravcima u našim prostranim apartmanima uz more.

Kućni ljubimci nisu dozvoljeni.

  • +385 (0)98324828